masanca

Da je opet vidim zlatom okićenu, ni žalan osm'jeh, ne bih njojzi dao, a kamo li riječ il' pjesmu zaljubljenu, što sam joj aškom sa usana krao. Da je opet sretnem u behutu njenom, iz mojih usta selam čula ne bi! Stoput sam zbog nje iskoračio smjelo, a ostao zadnji i njoj i sebi! Da je opet sretnem u mirisu njenom, ovaj bih put korake prešut'o. Prošao bih kraj nje potpuno nijemo, da ne bih jadan, pred nju zalut'o. Da je opet vidim đulom okićenu, jednu bih ružu sebi uzeo samo. Da je pamtim kano tu ružu rumenu, k'o njezino trnje što mi je dano!